Introduced (Non-Native) Fish Species In Central Serbian Reservoirs
Introdukovane riblje vrste akumulacija centralne Srbije
Author
Markovic, Goran
Keywords
alohtone vrsteihtiofauna
akumulacije
Centralna Srbija
Metadata
Show full item recordAbstract
U ihtiofauni Republike Srbije je registrovano prisustvo 23 introdukovane (alohthone) vrste iz 11 porodica. Načini i razlozi introdukcija su različiti – akvakulturno gajenje, spontano širenje areala, borba protiv preteranog razvoja makrofita, sportski ribolov i drugi. Posledice introdukcija se, uglavnom, mogu oceniti kao negativne – ugrožavanje autohtone ihtiofaune usled kompeticije za hranu, mrest, unos novih parazita i drugi neželjeni efekti.
Vеćina naseljava Dunav i neposredne pritoke. Međutim, pojedine vrste su ispoljile visok stepen aklimatizacije na specifične uslove akumulacija i postale su značajni članovi ribljih zajednica.
Hidrografsku mrežu Republike Srbije karakteriše postojanje oko 150 akumulacija različitih namena (vodosnabdevanje, proizvodnja električne energije, melioracija, odbrana od poplava, sportovi na vodi i turizam, ribolov......). Lociranost u različitim regionima uslovljava varijabilnost ekoloških uslova i diverzitet ihtiofauna.
U radu je dat osvrt na ulogu alohtonih vrsta u ihtiofauni tri akumulacije u slivu Zapadne Morave - Međuvršje na reci Zapadnoj Moravi, Gruža na reci Gruži i Ćelije na reci Rasini. Sve tri akumulacije karakteriše intenzivna eutrofikacija.
Rezultati ihtioloških istraživanja ukazuju na izrazito ciprinidan karakter analiziranih akumulacija. Akumulaciju Međuvršje naseljava 21 vrsta iz 7 porodica (Cyprinidae predstavljaju 90.64% brojnosti i 75.63% biomase), akumulaciju Gruža 19 vrsta iz 6 porodica (Cyprinidae su 80.94% brojnosti, 74.28% biomase) i akumulaciju Ćelije 16 vrsta iz 5 porodica (Cyprinidae su 77.5% brojnosti, 74.5% biomase). Među registrovanim ribljim vrstama, za vodotoke Srbije alohtone su Carassius gibelio, Ctenopharyngodon idella, Hypophthalmichtys molitrix, Pseudorasbora parva, Lepomis gibbosus i vrste roda Ameiurus (A. nebulosus i A. melas).
Srebrni karaš, babuška (Carassius gibelio Bloch 1782) je nakon II svetskog rata unet u vodotoke evropskog dela tadašnjeg SSSR, iz kojih u vodotoke širom Evrope (Holčik, 1991). Od prvog registrovanja u Srbiji, 60-ih godina prošlog veka, evidentirano je širenje areala i ekspanzija populacione brojnosti u većini akumulacija Srbije. Vrsta preferira pliće vodotoke muljevitog dna, obrasle makrofitskom vegetacijom, sa razvijenim zajednicama planktonskih organizama i makrozoobentosom. Karakteriše je visoka tolerancija na promenljive ekološke uslove, širok trofički spektar i visoka plodnost.
Srebrni karaš je unet u sve tri akumulacije prikom poribljavanja kvalitetnijim vrsta riba, prvenstveno šaranom i somom. Vrsta je pokazala izuzetnu adaptibilnost, što potvrđuje činjenica da je dominantna u analiziranim ekosistemima sa tendencijom hiperprodukcije (posebno u akumulaciji Gruža).
Poznato je da su u populacijama srebrnog karaša koje naseljavaju pojedine ekosisteme nalažene samo ženke (partenogenetsko razmnožavanje). Prisustvo mužjaka ukazuje na mali stepen predatorstva i konkurencije u ishrani (Glaser, 1985). Registrovan je nalaz mužjaka u sve tri analizirane akumulacije. U akumulaciji Međuvršje brojčani odnos ženke : mužjaci iznosi 2.58 : 1, u akumulaciji Gruža 1.63 : 1 (Simović, 2001). Ova činjenica je još jedna potvrda povoljnih uslova za životnu aktivnost vrste u biotopima akumulacija.
Najintenzivniji tempo dužinskog rasta srebrni karaš ostvaruje u akumulaciji Gruža. Opšti ekološki uslovi (mala dubina, termika, visok organski produktivitet i drugi) favorizuju ovaj ekosistem. Omasovljenje vrste u analiziranim akumulacijama negativno utiče na autohtonu ihtiofaunu zbog konkurentskih odnosa sa komercijalno značajnijim ribama, prvenstveno šaranom. Bentofag način ishrane srebrnog karaša može usloviti mobilizaciju teških metala i drugih polutanata iz jezerskog sedimenta i pogoršati kvalitet vode akumulacija koje se koriste za vodosnabdevanje - akumulacije Gruža i Ćelije (Marković i Ivić, 2009).
Amur (Ctenopharyngodon idella Vallenciennes 1844) je introdukovan u veći broj akumulacija i kanala Srbije radi suzbijanja makrofitske vegetacije i njom izazvane eutrofikacije (Maletin et al., 1997; 2005). Brojčano prisustvo vrste u analiziranim akumulacijama je neznatno (izuzev u akumulaciji Ćelije). Omasovljenje amura može prouzrokovati smanjenje površina obraslim vodenim biljem na kojima se mreste šaran, linjak, deverika i druge autohtone fitofilne vrste (Janković, 1998). Kao biljojedu vrstu karakteriše je mala iskorišćenost unete hrane tako da deo unetog biljnog materijala biva nesvaren i može usloviti zagađenje vodotoka (Mitrović-Tutundžić i sar., 1996).
Beli tolstolobik (Hypophthalmichthys molitrix Valenciennes 1844) je planktofaga vrsta uneta zajedno sa C.idella u akumulacije Gruža i Ćelije. Retki nalazi ukazuju na mali uticaj na uspostavljene ekosistemske odnose.
Amurski čebačok, neriba (Pseudorasbora parva Temnick and Schlegel 1846) predstavlja invazivnu vrstu koja od prvog registrovanja u Srbiji (1978. godine) ispoljava tendenciju eksplozivnog proširenja areala (Cakić et al., 2004). Nema nikakvog ekonomskog značaja. Zbog kompetitivnih odnosa sa autohtonim vrstama, može pogoršati stanje lokalnih ihtiofauna. U analiziranim akumulacijama pokazuje velike fluktuacije brojnosti, sa tendencijom omasovljenja (posebno izražene u akumulaciji Ćelije).
Sunčica (Lepomis gibbosus Linnaeus 1758) ima severnoameričko poreklo. Karakteriše je širok trofički spektar u kome su prisutni, pored faune dna, riblja mlađ i ikra. Pokazuje velike oscilacije u populacionoj brojnosti, posebno ispoljene u akumulaciji Gruža. Poslednjih godina je primećeno opadanje brojnosti u akumulaciji Ćelije - moguća posledica omasovljenja predatorskih vrsta, prvenstveno smuđa.
Američki somići, cverglani (Ameiurus nebulosus Lesueur 1819) i (Ameiurus melas Rafinesque 1820) su vrste severnoameričkog porekla koje se hrane faunom dna, ribljom mlađi i ikrom što može imati negativan uticaj na autohtone ihtiofaune. Primećena je tendencija omasovljenja u akumulacijama Međuvršje i Gruža. Iako se njihovo prisutvo u šaranskim ribnjacima tretira kao neželjeno, poseduju određena gastronomska svojstva - vrsta A.melas se gaji u jednom ribnjaku (Lenhardt et al., 2010).
Najveću ekspanziju populacione brojnosti u ihtiofaunama analiziranih akumulacija ispoljava srebrni karaš (C.gibelio). Vrsta je dominantna sa tendencijom hiperprodukcije (posebno u akumulaciji Gruža). Omasovljenje ove invazivne vrste, kao i prisustvo drugih, ugrožava autohtonu ihtiofaunu i remeti uspostavljene ekološke ravnoteže.